Svima želim dobro veče. Veoma je potrebna pomoć za dve žene (50 i 79 godina). Nažalost, nemamo sopstveni smeštaj. Iznajmljujemo dvosoban, neuslovni stan u baraci. Ova zgrada je uključena u program rušenja dotrajalih objekata. Neki stanari su već dobili nove stanove i počeli da se sele. Neki su izabrali opciju novčane naknade. Moja gazdarica je takođe izabrala novčanu opciju. Po ugovoru, treba da ostanemo još mesec dana – april, a početkom maja da se iselimo. Problem je što imamo mnogo životinja, koje jednostavno nemamo gde da smestimo. U novi stan nas sa toliko životinja niko neće pustiti. Moramo se moralno obavezati prema njima, jer smo odgovorni za one koje smo pripitomili. Živimo u Novom Sadu. U našem gradu, naravno, postoje azili za životinje. Ali za to su potrebna značajna sredstva. Azili kupuju hranu, pelene, lekove, punjenje za toalet i mnogo toga još. U posebnoj sobi sa mnom je živelo 50 mačaka. Želim da izrazim ogromnu ljudsku zahvalnost azilu „K-9“, koji je besplatno preuzeo mačiće i mlađe mačke u broju od 24 jedinke. Ostalo je još 26 odraslih mačaka. Drugi azil „Tomasina“ dao je popust sa 5000 dinara na 3000 dinara za prijem jedne životinje. Nažalost, nemam taj novac. Pokušali smo da uzmemo kredit, ali nam je odbijen, banke ne objašnjavaju razlog. Situacija je bezizlazna. Gde god sam se obratila za pomoć, dobijala sam negativne reakcije, da sam sama kriva za svoje nevolje. Ljudi govore da imaju bolesnu decu, neki muževe i sinove u vojsci, njima je zaista potrebna pomoć, a ja sa svojim mačkama treba da idem negde dalje. Ali zar je loše biti dobar čovek? Pokupiti promrzlu životinju sa ulice, a ne prolaziti pored kao mnogi? Da li je saosećajnost prazna reč? Život je težak. Danas si mlad, uspešan, uživaš u životu, a sutra se sve može promeniti, i sam tražiš pomoć… Pre nego što mi kritičari napišu svakakve ružne stvari, zapitajte se kakvi ste vi ljudi?