Imam 19 godina, i prema rečima ljudi oko mene, prilično sam razuman i ambiciozan mladić. Posedujem dobar skup veština kreativne osobe: dobro matematičko razmišljanje, umeće crtanja i jasno postavljen glas, koji samostalno učim kontrolisati. Takođe, pišem poeziju. Uprkos talentima, moje materijalno stanje je… Ne, nije nestabilno. Ono je na ivici nestajanja. Ovo je tekst studenta čiji su planovi za upis na umetničku akademiju naišli na zid neprihvatanja njegovih unutrašnjih težnji od strane roditelja. Tačnije, baka i deka koji, razumljivo, ne podržavaju takve želje, s obzirom na njihov pogled na radna mesta u našem regionu. Majka sama odgaja moju braću, tako da se zbog moralnih razloga ne mešam u njen život, a kamoli u njene finansije, i živim sa dedom i bakom. Otac je nastradao kod kuće u pijanstvu, očuh je poginuo u ratu, a deda je preminuo od raka. Ispalo je ružno i tragično: ja sam jedini odrasli muški član porodice. Hteo sam napisati „muškarac“, ali sam realista. Studiram na akademiji za vanredne situacije i trudim se postaviti temelje kako bih postao ono što zaista želim, a ne da hodam stazom koja mi je dozvoljena. Moji unutrašnji porivi nisu odobreni u porodici, ali su prestali da me ubeđuju u suprotno. Sada se snalazim između različitih poslova i shvatam koliko jadno i nisko padam, pokušavajući da se uhvatim za bilo šta. Nemam ni podršku ni oslonac. Kako se osloniti na krhku penzionerku i samohranu majku? Pokušavao sam da se izvučem sam, ali ne mogu izaći iz te jame. Živim u regionu blizu ratnih dejstava, i dok vojska sve više pristiže u obližnje gradove, cene rastu istim tempom kao i broj ljudi u uniformi. Oni donose novac i izazivaju veliku potražnju. Užasno sam umoran. Verovatno neću moći da brinem o sebi sam. Ne želim uzimati kredite, a još manje ubijati ljude za novac braneći tuđe ideale. Potrebna mi je pomoć. Želim da završim studije, a da ne tražim ništa od porodice, i da počnem da se bavim oblasti diktora i govorništva. Želim to da učinim i postanem onaj ko zaista želim da budem.